Život
Nonika Galinea, rođena kao Antigoni Galinea u Atini 8. juna 1938, stekla je neobično međunarodno obrazovanje. Posle osnovne škole u Atini, sa četrnaest godina otišla je u Firencu, a zatim u školu na engleskom jeziku u Švajcarskoj. Sa osamnaest je otišla u London, najpre u školu za sekretarice, a potom u Webber Douglas School of Singing and Dramatic Art. Grčke čitulje navode da je veliki deo života provela u Londonu.
Njena profesionalna karijera počela je 1963, kada je prošla audiciju za Theatro Technis (Umetničko pozorište) Karolosa Kuna; njena prva predstava tamo bile su Aristofanove Όρνιθες (Ptice). U narednim decenijama radila je s vodećim ličnostima grčkog pozorišta kao što su Katina Paksinu, Dimitris Horn, Ana Sinodinu, Aleksis Minotis i Dimitris Mirat. U leto 1969. igrala je u pozorištu Metropoliten u komadu Georgiosa Rusosa Μεγάλα Χρόνια (Velike godine), gde je prvi put radila s Alekosom Aleksandrakisom. Ostali su partneri na sceni i u životu dvadeset jednu godinu, do 1990.
Godine 1986. dvoje glumaca smestilo se u atinsko pozorište Ilisija, koje su potpuno obnovili, i vodili ga zajedno s manjom scenom Studio Ilisija. Između 1968. i 1972. igrala je i u četiri filma, od kojih su tri producirali Finos Film, kao i u dve kratke televizijske serije. Pedeset godina na sceni obeležila je 2013, a umrla je u junu 2023, nekoliko dana pre 85. rođendana.
Dela
Rad Galinee spajao je tri zanata: glumu, prevođenje i pisanje. S Aleksandrakisom je igrala u predstavama kao što su Κάθε χρόνο τέτοια μέρα (Svake godine ovog dana), Μάρτυς κατηγορίας (Svedok optužbe) i Καινούργια σελίδα (Nova stranica). Njihov prvi zajednički komad, Τέσσερα δωμάτια με κήπο (Četiri sobe s baštom) u pozorištu Dionisija, zahtevao je od nje četiri različite uloge. Kasnije se sećala da su iskusne kolege sumnjale da će mlada glumica uspeti, i da su je čak i najstroži kritičari hvalili. U Ilisiji je par postavio Η επιστροφή της γηραιάς κυρίας (Povratak stare dame) i Ευαίσθητη ισορροπία (Krhka ravnoteža).
Prevela je na grčki sedamnaest drama, od kojih su mnoge objavljene. Među njenim prevodima su Η βεντάλια της Λαίδης Γουίντερμιρ (Lepeza ledi Vindermir, 1983), Ταξίδι μεγάλης μέρας μέσα στη νύχτα (Dugo putovanje u noć, 1987) i Λεωφορείον ο Πόθος (Tramvaj zvani žudnja, 1988). Van sopstvene trupe radila je s Narodnim pozorištem, čiji je arhiv beleži kao Kraljicu u Παραμύθι χωρίς όνομα (Bajka bez imena) 1995. godine, i s Državnim pozorištem Severne Grčke. Nastupala je u atinskoj koncertnoj dvorani Megaron, u Epidauru i u londonskom Kovent Gardenu. Svoju priču ispričala je i u dve knjige, autobiografiji Η ζωή μου (Moj život, 2005) i knjizi Επέστρεφε (Vraćaj se, 2007).
Nasleđe u današnjoj Grčkoj
Grčko pozorište odalo je počast Galinei nagradom Kiveli 2006. i nagradom Nikos Kurkulos 2017. za doprinos sceni. Njena poslednja želja bila je da se umesto venaca novac da fondaciji Το σπίτι του ηθοποιού (Dom glumca). Za one koji uče jezik, digitalni arhiv Narodnog pozorišta nudi konkretan zadatak: pronađite fotografije iz 1995. iz predstave Παραμύθι χωρίς όνομα, koje se vide i na searchculture.gr, i napišite natpis koji pripisuje ulogu: Η Νόνικα Γαληνέα υποδύεται τη Βασίλισσα (Nonika Galinea igra Kraljicu). Zatim dodajte sopstvenu rečenicu koja opisuje šta glumci rade na slici. Na kraju prenesite njene reči neupravnim govorom: Η Γαληνέα είπε ότι πάνω στη σκηνή είσαι πάντα μόνος με το κοινό.
Da li ste znali?
- Njena prva predstava, 1963, bile su Aristofanove Ptice u Umetničkom pozorištu.
- U svom prvom komadu s Aleksandrakisom igrala je četiri različite uloge.
- Prevela je sedamnaest drama, među njima Dugo putovanje u noć Judžina O’Nila.
- Pedeset godina na sceni obeležila je 2013.
Glavna dela
| Grčki naslov | Naslov | Godina |
|---|---|---|
| Όρνιθες (Αριστοφάνη) | Ptice — debi u Umetničkom pozorištu | 1963 |
| Μεγάλα Χρόνια | Velike godine — pozorište Metropoliten | 1969 |
| Ταξίδι μεγάλης μέρας μέσα στη νύχτα | Dugo putovanje u noć — prevod | 1987 |
| Λεωφορείον ο Πόθος | Tramvaj zvani žudnja — prevod | 1988 |
| Παραμύθι χωρίς όνομα | Bajka bez imena — Kraljica, Narodno pozorište | 1995 |
| Η ζωή μου | Moj život — autobiografija | 2005 |
Stih koji vredi zapamtiti
Πάνω στην σκηνή είσαι πάντα μόνος με το κοινό.
Páno stin skiní íse pánda mónos me to kinó.
Na sceni si uvek sam s publikom.


























































