Dimitris Horn

Horn je rođen u Atini 1921. u pozorišnoj porodici: njegov otac, Pantelis Horn, bio je poznati dramski pisac s početka dvadesetog veka, čije su komade o atinskom životu postavljale vodeće trupe tog vremena. Dečak je odrastao među glumcima i piscima i školovao se u dramskoj školi Narodnog pozorišta (1937–1940). Na sceni je debitovao oko 1939. i glumio tokom teških godina rata i nemačke okupacije, kada su atinska pozorišta ostala otvorena i bila među retkim mestima gde su ljudi mogli na jedno veče da zaborave glad.

Posle rata brzo je postao prvi glumac. Visok, vitak i uvek lepo obučen, toplog, pomalo ironičnog glasa, bio je suprotnost bučnim komičarima koji su vladali narodnim pozorištem, a publika je u njemu videla modernog džentlmena evropskog kova. Pedesetih godina blisko je sarađivao sa Eli Lambeti, najomiljenijom grčkom glumicom svoje generacije; zajedno su osnovali pozorišnu trupu i igrali u predstavama i filmovima koji se i danas pamte kao zlatni trenutak grčke glume.

Nastavio je da glumi na sceni do kraja života, u grčkim i stranim komadima, često na čelu sopstvene trupe. Snimio je manje filmova od mnogih kolega, jer je više voleo pozorište, ali je svaka njegova filmska uloga postala poznata. Umro je u Atini 16. januara 1998, posle nekoliko godina bolesti.

Hornova filmska slava počiva na maloj grupi filmova iz pedesetih godina, zlatnog doba grčkog filma. U filmu Η κάλπικη λίρα (Lažni novčić, 1955), u režiji Jorgosa Cavelasa, lažni zlatni suveren prelazi iz ruke u ruku kroz četiri priče; u poslednjoj Horn igra Pavlosa, siromašnog slikara, a Eli Lambeti njegovu ženu Aliki. U filmu Το κορίτσι με τα μαύρα (Devojka u crnom, 1956), u režiji Mihalisa Kakojanisa (Michael Cacoyannis), snimljenom na ostrvu Hidri, on je Pavlos, pisac iz Atine koji se zaljubljuje u mladu ostrvljanku koju igra Lambetijeva; film je bio u takmičarskom programu festivala u Kanu 1956.

U filmu Μια ζωή την έχουμε (Živimo samo jednom, 1958), ponovo Cavelasovom, on je plašljivi bankarski službenik koji iz ljubavi prema jednoj ženi troši novac koji nije njegov, a Μια του κλέφτη... (1960) doneo mu je nagradu za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Solunu. U svima je njegov stil isti: prirodan, uzdržan, nikad ne viče, savršene dikcije. U vreme kada je veliki deo grčke glume bio teatralan i preteran, ta uzdržanost delovala je novo.

Ipak, pozorište je bilo njegov pravi dom. Više od pola veka igrao je komediju i dramu, grčke i strane pisce, često kao vođa sopstvene trupe. Mladi glumci išli su da ga gledaju kako bi naučili da repliku izgovore jasno i jednostavno, a mnogi su kasnije rekli da su ih njegove uloge naučile šta znači elegancija na sceni.

Najlakše je upoznati Horna kroz njegove filmove, koje grčki televizijski kanali i dalje prikazuju, naročito praznicima, i koji se mogu naći sa titlovima. Το κορίτσι με τα μαύρα je najbolji početak: kratak, lep film, sa ostrvom Hidrom u crno-beloj tehnici i Hornom i Lambetijevom u najboljem izdanju. Μια ζωή την έχουμε dao je naslov izreci koju svaki Grk i danas kaže kad odluči da uživa u trenutku. U grčkim pozorišnim školama Horn je i dalje uzor dobre dikcije i mirnog, modernog stila glume, a knjige i televizijski dokumentarci pričaju priču o njegovom partnerstvu sa Eli Lambeti. Učenik može da izabere kratku scenu, posluša koliko jasno govori i naglas ponovi njegove replike.

• Njegov otac, Pantelis Horn, bio je dramski pisac, pa je pozorište bilo porodični posao.
• Το κορίτσι με τα μαύρα, u kome je igrao glavnu ulogu, bio je u takmičarskom programu festivala u Kanu 1956.
• Naslov jednog njegovog filma, «Μια ζωή την έχουμε» (Živimo samo jednom), danas je svakodnevna grčka izreka.
• Snimio je relativno malo filmova, jer je uvek više voleo scenu.