Periklovo doba: zlatno doba Atine

Perikle je bio Atinjanin iz plemićke porodice. Njegov otac Ksantip bio je vojskovođa u grčko-persijskim ratovima, a majka Agarista poticala je iz porodice Klistena, čoveka koji je osnovao atinsku demokratiju. Perikle nije bio ni kralj ni tiranin. Bio je običan građanin koji je odlično govorio i umeo da ubedi narodnu skupštinu.

Njegova zvanična dužnost bila je strateg, στρατηγός, to jest vojskovođa. Svake godine Atinjani su birali deset stratega, koji su vodili vojsku i flotu. Većina drugih službenika u Atini birana je kockom, ali stratezi su birani glasanjem, jer su gradu bili potrebni sposobni vođe. Perikle je biran iznova i iznova: Plutarh piše da je, nakon progonstva njegovog suparnika Tukidida (ne istoričara), Perikle bio strateg petnaest godina zaredom.

Istoričari decenije njegovog vođstva, do 429. pre n. e., nazivaju Periklovim dobom ili „zlatnim dobom“ Atine. To su moderni nazivi: Atinjani ih nisu koristili.

Perikle je otvorio demokratiju za siromašnije građane. Prema Atinskom ustavu (27), prvi je dao sudijama platu, μισθός, da bi seljak ili zanatlija mogao da provede dan u sudu, a da ne izgubi zaradu. Njegov suparnik Kimon bio je veoma bogat i sticao je prijatelje poklonima; Perikle je odgovorio tako što je plaćao građane iz javnog novca. Kritičari su govorili da su se tako sudovi napunili ljudima kojima je bila važna samo plata.

Godine 451/0. pre n. e. Perikle je predložio i zakon: građanin je morao da ima oca Atinjanina i majku Atinjanku (Atinski ustav 26.3). Građanstvo je postalo vrednije i teže dostupno.

Koliko je vlasti imao jedan čovek? Tukidid, koji je živeo tih godina, napisao je da je Atina bila „po imenu demokratija, a u stvari vlast prvog građanina“ (2.65.9). Ipak, Perikle je morao da dobije svako glasanje u skupštini, a 430. pre n. e. ljuti Atinjani su ga čak novčano kaznili. Žene, stranci i robovi nisu imali nikakva politička prava.

Posle grčko-persijskih ratova mnogi grčki gradovi udružili su se sa Atinom u savez, συμμαχία, koji zovemo Delski savez. Svaki član je slao brodove ili plaćao godišnji danak, φόρος. Riznica se najpre čuvala na ostrvu Delu, ali je 454/3. pre n. e. preneta u Atinu. Od tada je jedan šezdeseti deo danka davan boginji Atini, a spiskovi tih uplata uklesani su na ogromnoj mermernoj steli na Akropolju, koja je sačuvana do danas.

Tim bogatstvom Atina je ponovo podigla hramove koje su Persijanci spalili. Partenon, Παρθενών, sagradili su 447–432. pre n. e. arhitekte Iktin i Kalikrat. Vajar Fidija nadgledao je ceo posao i izradio unutra veliku statuu Atine od zlata i slonovače, ἄγαλμα. Propileje, ulaz na Akropolj, Mnesikle je završio za pet godina.

Plutarh (Perikle 12) priča da su Periklovi protivnici govorili kako se Atina ukrašava novcem saveznika. Perikle je odgovarao da saveznici plaćaju za svoju zaštitu i da gradnja daje platu hiljadama klesara, tesara, mornara i nosača.

Perikle je živeo među izuzetnim ljudima: Fidijom, filozofom Anaksagorom, koji je učio nove teorije o Suncu i nebu, i Aspazijom, pametnom ženom iz Mileta koja mu je bila partnerka. Plutarh (Perikle 31–32) priča da su ga neprijatelji napadali preko njih: Fidija je optužen da je ukrao zlato sa Atinine statue, a kasnije je zatvoren, Aspaziji je suđeno zbog bezbožnosti, a Anaksagora je morao da napusti Atinu. Sam Plutarh priznaje da „istina nije jasna“, a mnogi istoričari sumnjaju u neke od tih priča, koje delom potiču od komediografa.

Godine 431. pre n. e. počeo je Peloponeski rat sa Spartom. Periklov plan bio je da seosko stanovništvo dovede iza gradskih zidina i da se bori na moru. Prve zime održao je čuveni posmrtni govor, ἐπιτάφιος, za pale vojnike (Tukidid 2.35–46). Ali 430. pre n. e. u prenaseljenoj Atini izbila je strašna kuga. Perikle je novčano kažnjen, a zatim ponovo izabran za stratega. Umro je 429. pre n. e., dve godine i šest meseci posle početka rata (Tukidid 2.65.6). Atina je izgubila rat 404. pre n. e.